lost and found

Da te nisam voljela, slagala bi... Doduše, nisam te voljela, OBOŽAVALA SAM TE!!! Sve sam bila spremna žrtvovati za tebe i tvoje poglede. Maloprije sam te posmatrala. Vratila sam se na mjesto gdje ne trebam tj. u prošlost. Samim svojim pokretima me činiš sretnom. Sva se uzbudim i poželim da te imam samo za sebe, ne želim te dijeliti sa drugom, kao onda... Sjetim se naših trenutaka... moje i tvoje samoće... naše šutnje i naših nadanja. Puno sam zahtjevala, a kao uzvrat...? Dobila sam samo bol koju si mi nanio onog dana.. Ali prelazim preko toga, jer previše si vrijedan i voljela sam te toliko da nisam mogla da zamislim da imaš ikakvih mana. Kad te pogledam poželim opet nas.. Ne znam zašto ali samo tvoj zagrljaj bi mi bio dovoljan. Bila bi ti zahvalna za svaki pogled koji bi meni uputio. Dijelom te volim. Ne mogu to isključiti. Jednostavno je taj osjećaj tu. Jer... Nisam navikla bez tebe. Nisam navikla da prođem pored tebe, a da te u oči ne pogledam. Toliko mi nedostaješ, da ja to riječima opisati ne mogu. Znam da mi ova osjećanja ne možeš uzvratiti, jer ti nisam ništa značila. Znam to i ta me činjenica ždere... polako me ubija... Voljela bi da nije tako, ali jbg jeste! Sjedim na času. Smijem se sebi, jer pokušavam smjehom da zaustavim ovaj jecaj što bi sad izašao iz mene.. Sada bi najradije zatvorila oči i pustila svoje suze. Zatvorenih očiju bi zamišljala tvoj lik koji sjedi preko puta mene i priča mi nešto. Nešto mi prepričavaš i smiješ mi se... Ti trenuci, o njima sam pisala...Oni mi fale! Ne znam koliko će mi vremena trebati da te prebolim, jer me u zadnje vrijeme apsolutno sve podsjeća na tebe. Nečiji korak, nečiji pokret... Vrate me u ono doba. One naše dane za koje bi sve dala!!! Znaš šta? VOLIM TE!! ALi najtužnije je što ovo nikad nećeš dobiti. Što nikad nećeš shvatiti ove moje riječi i što nećeš znati cijeniti moju ljubav, jer nemam hrabrosti... Nemam hrabrosti da ti se nasmijem ili obratim, a kamoli da ti ovo u lice kažem... Oprosti...

100 zima, a nijedno ljeto... sjećam se i dan danas... Volim te!!

Vendetta… Rekla sam ti da mi ne možeš ništa

I… Kakav je to osjećaj? Kakav je osjećaj bio kad si me vidio sa njim? Ha? Opiši mi molim te…

Iskreno, grize me savjest. Nije mi bilo lahko glumiti nešto što nisam, ali vjeruj, da se ne kajem. Loše se osječam, ali vrijedilo je!! Kao da je tebi bilo mene žao kad si me zajebavao sa svojim ‘haverom’, poslije svega onoga; kao da je tebe grizla savjest kad si me pred svima ponizio… Dobro si glumio. Čestitam! Posmatrala sam te jedan period i vidjela sam da ti nije dobro. Primjetila sam da si zamišljen. Znam te koliko-toliko i znam da ti je bilo krivo. Možeš ti govoriti šta hoćeš, ali pročitala sam te. Znam te, nažalost, bolje nego što bi trebala da znam. Bio si jedna od mnogih mojih grešaka, ali samo kod tebe sam osjetila da ti se moram osvetiti. Tebi je sve na meni smetalo, šta god sam radila, tebe sam nervirala, dosadno ti je bilo sa mnom, smetalo ti je kako se oblačim… Apsolutno sve! Da si ti sad neki momak iz snova, nisi, ali ti to nikad nisam dala do znanja, jer sam te cijenila takvog kakav si. Nije mi ni sekunde smetalo kako se ponašaš i čime se baviš, ali sam brzo uvidjela da ti je stalo samo do jednog. U meni vlada neki bijes, neka ljutnja. Ne mrzim te, to sam već jednom rekla, ali želim da znaš kako si samo ispao jadan, jer si mislio da me možeš uništiti svojim dječijim vrijeđanjem, ali nisi svjestan da ja odavno nisam dijete i da sam se naučila svetiti samo djelima. I……… Sad mi samo reci kakav je bio taj osjećaj… vidjeti me sa drugim???

I evo, prošao je ovaj mjesec... Pišem, samo da ti kažem kako se ja sad osjećam, kako mi je, srećo moja bez tebe..                                                                                                                                    

Bojim svoj život crnom bojom, jer u meni nema ništa. Ne znaš kako mi je. Ti se smiješ, dok ja plačem. Raduješ se, dok ja tonem.. A ništo ovo ne znaš, jer ne želim da znaš da mi je loše bez tebe. Voljela bi te sebi vratiti, vratiti te mom srcu, jer ti je tamo i mjesto..Moja duša.. Pamtim one tvoje poglede koje si mi uputio onog posljednjeg dana. Uspio si da me ponovo navučeš... Da ponovo gledam tvoje oči i samoj sebi govorim kako nema ništa ljepše na ovom svijetu... I nema... I dalje stojim iza toga.

Sjećam se kako smo se (po drugi put :)) prvi put poljubili.. Morala sam, kao na ovoj slici, stati na prste i sve mi je bilo tako slatko i savršeno..ma jednostavno..bili smo to mi.

Dani prolaze, kao da ničeg nije bilo. Nastavili smo živjeti našim životima, jer ne preostaje nam ništa drugo. Samo je jedna razlika;

Ja i dalje živim u nadi da ćemo se jednom sresti, da ću te ponovo smjeti pogledati i nasmijati se bez ikakve tuge u očima.. Volim te. Čudno te volim, jer znam da mi tu ljubav ne možeš uzvratiti, tj. nećeš, ali moja ljubav prema tebi mi očito predstavlja neko zadovoljstvo, jer shvatam da uživam u svakoj sekundi..

Volim te!!!

Šetala sam juče Vilsonovim...

Koraci su teški. Vuku se za mnom, jer želim da ostanem tu, da stanem... Kao što sam onog dana pred tebe stala. Gledala te u oči i shvatila da si moj...opet...kao nekad. Da, želim da stanem kao tad, da te poljubim i zagrlim...Nakon nekog vremena sam stala, ali sama... Tebe...nigdje srećo moja. Vjetar puše i hladno mi. Nema te da me zagrliš i ugriješ... Jednostavno te nema!!

I dalje mi, nakon skoro mjesec dana, nedostaješ... fališ srcu mome, koje sam ti onog dana darovala...

They told me that the second place is also great...

...but they never told that the second one is the loser. And...

I'm the second everytime...

for my playa...love u...

Prošla su tri dana... Nije mi bolje, ali se tješim da je trebalo ovako da bude. Sama sebi govorim da mi je bolje bez njega, ali u dubini duše znam.. Znam da nije tako. Ne mogu opet... Opet stara drama. Ostavljena i zbunjena. Moram dalje, svjesna sam toga, ali ponovo... Teško mi je, jer mi već sad nedostaje. Fali mi njegov glas. Sjetila sam se onog dana kad smo izašli. Nije puno prošlo od tog dana, ali meni se čini kao da je mala vječnost iza mene. Strašno... Naježim se sva. Bio je to lijep dan...

...bilo je lijepo ponovo TVOJE usne ljubiti... grliti TEBE... i držati samo TVOJU ruku...

Da, bio je to lijep dan, ali kratak, a sad... Bolan!! Nisam tog utorka znala da ću ponovo ovako nešto njemu pisati, bar ne ovako rano. Mislila sam da je sad pravi trenutak došao da budem sretna. Da se mogu smijati sa njim, plakati i radovati se zajedno stvarima koje samo nas dvoje razumijemo. Sad mi je sve ovo toliko glupo, jer sam ja ispala budala u čitavoj ovoj priči...više bajci nego priči, jer se ovakve nemoguče stvari samo u bajkama dešavaju... Očito je moj život proizvod Disney-a...

Ljubim te srećo moja... 

Kako?

Kako sam opet pala na one stare priče? Na one tvoje poglede i dodire? Ponovo si me uvrijedio i razočarao... Nisam ljuta ne tebe, jer nisam u stanju da se ljutim na osobu koju sam nekad voljela. Samo mi nisi jasan. TI si bio taj koji je htio ponovo, koji se htio pomiriti, a znao da ne može...

A ja... Naivna i glupa po običaju, pala na tvoje priče i pristala. Vjerovala ti i mislila da si se, nakon onog svega što smo imali prije pola godine, malo opametio. Ali ponovo sam pogriješila, ponovo se prevarila... Jer sam upala u dubinu tvojih očiju i nisam znala izaći iz njih. Kako? Kako samo? Nepravedno je, ali opet... Šta da ti kažem na sve to... Šta se još na to može reći?

Kad sam juče primila poruku, srce mi je na nekoliko sekundi stalo. Sva sam se ukočila, ali onda sam došla sebi i sama sebi rekla 'Naida, to je Murat, nemoj da te to čudi...'.

I ne čudi me, ali me boli. Mislila sam da mogu da vratim sve...tebe...nas... Ono što smo nekad davno imali, ali.. Ništa od toga. Želim ti sve najljepše i da jednog dana naučiš voljeti.

AKO NISMO MI VOLJELI, VOLI ZA NAS...JEDNOG DANA..

...ljubim te...

Ne volim te,

niti sam te ikad voljela.

Bio si samo 'neko' ko je prošao kroz moj život, ostavljajući ogroman trag u njemu...

Ne želim ti ništa ružno, jer mi apsolutno ništa ne značiš i sve što se tebe tiče mi je svejedno, jer si mi bio , kako sam već gore napisala, samo 'neko'...

Znače 'neko' da se o njemu radi, ako je on uopšte u stanju da shvati moje riječi, jer u glavi mu se svakako samo tabla lexiliuma vrti...

I evo mene opet... Ja i moj najbolji prijatelj. Sjedim sama za kompjuterom i uživam u samoći (kao i obično).. Nisam dugo pisala, jer me nije bilo u gradu. Uklonila se odavde; od svega što me dugo proganjalo ovih nekoliko zadnjih mjeseci. Odmorila sam se malo od toga, iako nisam prestala razmišljati o tome svemu. Mislila sam o njemu...moj Murat... Neprestalno slušala 'ice box' i 'say my name'...

Shvatila sam da mi nedostaje, da mi je oteo onih nekoliko sekundi sreće koje sam onaj posljednji dan provela sa njim. Nisam plakala, jer me plakanje samo uništi. Za mene plakanje više ne predstavlja neko zadovoljstvo kao prije. To je za mene samo jedna obična pojava koja te izmori, a može se i nazvati gubljenjem vremena. Ne osjećaš se ništa lakše poslije toga.

Koliko god sam plakala, bilo mi je još teže poslije toga. Znam da moje suze ne utiču više na bilo šta ili bilo koga. Prije bi se gušila u njima. Histerisala zbog neke stvari, ali na kraju... Ništa se ne mijenja. Sve se nastavlja svojim starim tokom...

Kao i sada...

Fali mi... Jednostavno mi fali. Nemam ga.. Izgleda da sam ga izgubila. Teško mi je to priznati, ali tako je.. Ne mogu da vjerujem da se meni to sve ponovo dešava. Kao neki film, koji po 100-ti put gledam. Ali ovaj put... Ne znam. Patim na neki neopisiv čudan način. Nisam toliko tužna kao što sam razočarana. Znam da nisam ja griješila, ali opet. Neću da njega gledam tim očima.. Jer...na neki način... volim ga... Zar nisam ovo slatko napisala? Zamišljam nas kao par, ali ne kao prošlost. Ne znam zašto. Ne mogu da promijenim tu zamisao. Tako stvari stoje kod mene.

...say my name, say my name, if no one is around you, say baby I love...

Ne mogu da zamislim da ću ovakve riječi iz njegovih usta čuti.

...goodbye my lover, goodbye my friend... 

August 2007

Koliko me samo sve boli... Ne znam. Danas raskinuli dvoje ljudi, koje se vole više nego išta na ovom svijetu zbog jedne jebene gluposti. Nastala u šali, ali se pretvorila u ogromnu svađu. Postavljam sebi pitanje... Kako? Kako ljudi nemaju povjerenja jedno u drugo, ako već znaju da se vole. Znaju da bi za drugog dali život, ali opet im je zanimljivije igrati se sa vatrom. Neki im je merak izazivati đavola. Najgore je što niko nije svjestan koliko gube, samo zbog svog jebenog ponosa. Ponos je taj koji uništi nekad čovjeka, a najtužnije je da taj ponos ne postoji. Da ga ima, ne bi bilo ljubavi na ovoj planeti. Svijet bi bio siv, jer nikad se ne bi dogodila neka romansa da npr. jedan momak djevojci da cvijet ili da djevojka njemu napiše pjesmu ili drugi ludi primjeri. Da ima tog 'ponosa', djevojka, a pogotovo neki momak sebi ne bi dozvolio takvu, nazovimo je provalom. I to sve zbog tog ponosa....

Ne mogu da vjerujem da ja pišem ovakve riječi i da ovako razmišljam, jer ipak se u nekoliko zadnjih mjeseci toliko promijenilo. Ali njih dvoje kad bi vidjela, povjerovala bi da postoji nešto poput ljubavi. Curu znam tri godine i nerazdvojne smo. Volim je kao sestru. Od kako je bila sa njim toliko se promijenila. Proljepšala se, smijala se i skoro uvijek joj je bio osmjeh na licu. Ali ne onaj osmjeh što ga stavi da je neko ne bi peglao, jer je u suštini bila neprestalno tužna. Sa njim je bila sretna i to joj se vidjelo u očima. Divila sam joj se, jer sam znala da je i njemu isto kao i njoj. Vole se! Ili što njih dvoje kažu 'Volu se'. Kad bi se nalazila u njihovoj sredini, ne bi nikad pomislila da će raskinuti i to zbog gluposti. Strah me da sve ne ostane ovako... Da, ako se oni ne pomire, ne izgubim ovo malo mišljenje o ljubavi. Bili su primjer savršenstva, ali očito je tačno ono što je moj Kenan meni rekao kad me ostavio:

'U našim godinama jednostavno ne postoji ljubavi!'. Često sam razmišljala o toj rečenici. Pokušavam da se uvjerim da je to tačno, ali na kraju shvatim da to može reći samo osoba koja nikad nije voljela i koja vjeruje samo u svoj ponos! A njega, kako sam već rekla, nema!!